Ti, medutim, stojis nad sirokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
Ti pevas vedro, sa gnnljavinom dalekom,
i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
U tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imas streljaca pogled prav i nem.
Ti plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dode cas, da mi se srce staro stisa.
Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.
Нема коментара:
Постави коментар