понедељак, 14. фебруар 2011.

Zabranjeno sjedit nako ...

De mi jedno ...
Sta je, Mikane, jope te Djurdja isćerala ...
Ne balavi, tukane dabili tukane, ćeraj šegu s nekijem drugim, no mi dadni jedno ...
Na ti, sta si se obrnjo ki prase pred škare ...
Dela, dela ...
Moga si ga i malo oladit, ka da se krava popišala, jeba te sunac žarki ...
Jes, kad mi popraviš frižider, znaš li kad sam još tražio ...
Jeba te taj što ti kecelju dade i ti njega pa još dva kruga ...
Muči, Mikane, no mi reci što si se smrka ...
Ma, dobro je, biće i gore ...
Reci de ...
Dobro je, velim ti, šta si se navrza ka muva na prkno, miči ...
Znaš da neću otić dok mi ne rečeš ...
Šta ti imam reć, muke te izile, znaš i sam ...
Što, Mikane ...
Otkad mi ćaća ode, vazda mi za vrat stoji ona brunja od ćiće ...
Što će on, taj ti je gradski ćato, da ako je dvaput vodje doša u veku svome ...
Što oće, veliš ... Oće livadu dolje kod Utinje, znaš da je ćaća tamo vazda ćera blago, nema je take u po Korduna i Like ...
Znam, jašta, no što će njemu livada, da neće onog svoga stojadina parkirat tamo, kru mu vazda crn bio ...
Ma ...
Zafalilo čoeku para, pa je oće prodat, veli, ima tu i njegovog ...
Šta veli, njegovog ...
Pa dje je bio sve ove godine, da ti je ćaću jednom obiša i buđavu šljivu donija, no se gospon Luštrišimuš u grad zakanta i seljake sa crnim križom precrta ...
Jah, no mu zinulo pa sve me zove, veli da se ka ljudi dogovorimo ...
Jeba ti njega, što ga nisu posla tamo đe mu je mjesto ...
Ma esam, no me jope zove, veli, budi čoek, ka da mi to od njega zavisi ...
E, jadna mi coeka ako ga on krsti ...
Ma, ćeo sam ja tu livadu zaular prdat da vratim dug za traktor, no mi se ne da, bem ti mjesečinu sjajnu ...
Jah ...
Neka, daće mi se valjda na drugu stranu ...
A valjda će, dobri moj ...
Samo da me ona moja ne ćera tolko ...
Pušti nju, gledaj sebe i đecu ...
Gledam, oči mi ispale, al ne znam kako namaknut ...
Biće nekako, vazda je bilo ...
Jah, biće ...
Dajde još jedno ovo tvoje grejano ...
E, ćaća te zakarto ...
Jah ...

уторак, 8. фебруар 2011.

Kosidba u Pokrovskom ...

Ljevin, tmuran i setan, pokušava da zaboravi Kiti. Proleće je, pa odlazi na livadu da kosi sa svojim seljacima. Zadatak mu najpre izgleda pretežak. Uskoro je na ivici da moli za mislost, kad stari seljak na čelu reda objavljuje predah. Potom se košenje nastavlja. Opet Ljevin pada od iscrpljenosti, ali starac ponovo uspravlja kosu. Odmor. I red ponovo kreće da radi, četrdeset momaka obara otkose i napreduje ka reci, dok se sunce diže. Sve je toplije, Ljevinove ruke i ramena obliva znoj, ali kako se nižu prekidi i nastavci, njegovi pokreti, najpre nespretni i bolni, postaju sve tečniji. Blagodatna svežina iznenada mu preliva leđa. Letnja kiša. Malo-pomalo, kretnje oslobađa okova volje, ulazi u blagi zanos koji pokretima daje savršenstvo mehaničkih i svesnih radnji, bez razmišljanja i proračunavanja, a kosa kao da sama sobom rukuje, dok se Ljevin sladi zaboravom u pokretu, koji uživanje u delanju božanstveno otuđuje od napora volje.

Najstarija ljubavna pesma ...

Na arheološkom lokalitetu Abu Suru, pokraj Kaira, pronađena je najstarija komponovana ljubavna pesma na svetu. Pesma je zapisana hijeroglifima, a predvodnik istraživačkog tima, češki arheolog Bratislav Vachala, veruje da je upravo reč o stihovima i muzici koji su posvećeni obožavanoj ženi. Deo prevedenog teksta glasi:
    Dok žuriš u kuću drage sestre nad njenim skrovištem, uzdižu se vrata. Gospodarica je čisti, uređuje s ukusom, probranom lozom. Ti zbunjuješ joj čula ali staneš, u noći, kada ti šapne: Zagrli me čvrsto, dok ležimo nek nas tako nađe zora.

Pored zapisa pesme su i likovi svirača, koji svedoče o muzičkoj pratnji sviranoj na instrumentima poput harfe, lire, frule i ranog oblika klarineta. Po mišljenju istraživača, pesma je verovatna spevana u čast neke boginje, ali se i pretpostavlja da je pesnik u stihove uneo svoje ljubavne emocije prema ovozemaljskoj ženi.
Pesma je otkrivena u grobnici staroj 4.300 godina i to je čini, zasad, najstarijom poznatom komponovanom pesmom na svetu. Pre ovog otkrića, za najstarije note su važile one pronađene na sirijskim glinenim pločicama, poreklom iz 1400. godine pre Hrista.

Čelik ...

Reč zna biti jaka, jača od svakog oružja ...
Zato je valja dobro odvagati pre nego je upotrebimo u bilo kom kontekstu ...
Čak i način na koji je izgovaramo, tempo, naglasak ...
Svoju ulogu imaju ...
Da li je nešto dobro ili ne, da li nešto znamo ili ne, da li nešto jeste ili nije ...
Večite su dileme kojima se smrtni ljudi bave ...
Kada sve to u reči pretočimo, neko će ih čuti, videti, pročitati ...
Pravom čoveku valja iza tih reči stati ...
I znati da će čelik lakše saviti no te reči povući ...


понедељак, 7. фебруар 2011.

Bistro oko ...

Volim ga videti ...
Najlepši je odraz u njemu ...
Dokaz da postojimo, put kojim hodimo, ljubav koju dišemo ...
Reči ...
Često su suvišne i ne znaju naslikati baš ono što se u bistrom oku krije ...
A ono najlepše priče zna ispričati ...
One, u kojima svakodnevica ne postoji, svet je prepun najlepših boja a osmeh je bedž koji ponosno nosimo ...