Čakići

RIJEČKA NAHIJA U CRNOJ GORI (ODLOMCI)

~ ANDRIJA JOVIĆEVIĆ ~
         1911. GODINE


Etničke osobine stanovništva

Ljudi su suherljavi, koštunjavi, u stasu tanki i vitki, grudi su ispupčene, trbuh uvučen, nožni listovi prilično mršavi, stopala velika, jagodice ispupčene, kosti ispale, nos prav, ređe kukast, uši pravilne, vrat umjereno dug i debeo, glava srazmjerna tijelu i stoji upravo, čelo glatko i ravno, tjeme poširoko i ravno, ređe zadnji dio uzdignut, potiljak zaokrugljen, brada tupa, vilice pravilne, usta umjerena, usne tanke, čeljusti pravilne.

Kosa je gusta i opružena, malo je kokoravijeh. Boja je kože crnomanjasta, pogled j oštar i pronicljiv. Kad te gleda, čini ti se, kao da te ispituje i proučava. Ruke su i noge razvijene i snažne, ljudi su hitri , nađe ih se koji trče brzo, skaču daleko, bacaju kamen daleko i u igri (horu) visoko odskaču. Ima ih takvih, koji oru po cio dan, pa uveče, kad dovrši oranje, zaleti se i preskoči oba vola.

Ljudi brivaju bradu, a brke nikako, niti ih zakidaju. Za veliku sramotu se smatralo ko se češlja, takvoga su nazivali ženom, jer su se onda samo žene češljale.

***

Riječko stanovništvo može se, po vremenu naseljivanja ovdje, podjeliti u starije i novije naseljenike. Stariji su stanovnici: Čakići, Šćepovići, Bastaći, Fatići, Gvozdenovići, Bugar, Đurić, Popović i Džanjević.

Čakići vode svoje nastarije porijeklo iz grada Sokola u Bosni. Pet brata, koji življahu u Sokolu, zbog nasilja turskog, koje nastade odmah poslije pada Bosne, iseliše se iz rodnog mjesta i pođoše po svijetu, da traže novo naselje i bezbjedniji život. U putu se ustave u Mostaru, i tu su stojali godinu dana, ali, ne videći tu slobodna opstanka, pođu k Crnoj Gori i dođu u Katunsku nahiju i nastane se.

Jedan Samardžić u Podgorici umre rano, a ostane mu žena sa dva maloljetna sinčića, žena njegova bila je vrlo jezična i mnogo se davijala i svađala u komšiluku, zato Turci prozovu njenu djecu Čakićima (od čakariti : mnogo govoriti, davijati se). To je bilo prije nekih 100 godina. Kad su djeca odrasla, presele se u Novi (u Boki Kotorskoj), jer u Podgorici ne mogahu mirno živjeti od turskog zuluma. U Novome su živjeli 10 godina, a tada se jedan od njih posvadi sa kapetanom od grada i dopadne tamnice. Kad to dočuju Samardžići u Krivošijama, pohitaju u Novi i prisile kapetana da ga oslobodi. Tada braća pođu u Srbiju, ali se ni tamo ne skrasiše, nego se vratiše u Novi, odakle se, opet, poslije kratkog vremena, stalno iseliše i nastaniše u Bjelopavlovićima. To je bilo prije 70 godina. U Bjelopavlovićima su živjeli do Omar-pašine godine (1852-3), a tada se, kad Turci popališe Bjelopavloviće, preseliše na Rijeku, gdje i danas njihovo potomstvo stalno živi. Čakići danas broje 6 domova, od kojih su se skoro 3 porodice preselile na Cetinje. Oni se i danas svoje sa Samardžićima, osobito sa ovima u Podgorici, njihovo srodstvo potvrđuje i njihovo zajedničko krsno ime. Stari su se Čakići bavili puškarskim zanatom, a današnji se bave: trgovinom, pećarskim, mehandžijskim i terzijskim zanatima.