недеља, 1. април 2012.

Fusnota


Jovan M. Ružić, muzičar...
Tamnoputi violinista sa špic brčićima i talasastom frizurom gleda zamišljeno u daljinu i priseća se svih onih noći koje je podario boemskim dušama gladnim dobre pesme i trenutaka u kojima su, zatvorenih očiju, plovili skupa u neki bolji, veseliji svet...
Nešto dalje je moj drug Borke...
Borivoje Škrbić, otišao 1997. godine, nije stigao zagrabiti slatki deo života, dugo se mučio sa bolešću koja ga je odnela...
Žuća...
Dobacio do tridesete, kao i većina momaka sa Voždovca koji su živeli brzo i jako...
Deda Mile...
Mile Breberina, porodični prijatelj, vazda veselog duha i tople reči, jedna od legendi beogradskog ugostiteljstva...
Simo...
Simo Čakić, otac koji me gleda sa slike iz šmekerskih dana kada je žario i palio kafanama u kojima se skupljala socijalistička elita...
Centralno groblje u Beogradu, skup keramičkih slika i zlatnih slova iza kojih su nebrojene priče, davno ispričane i većinom zaboravljene...
Koliko je svako od tih ljudi u životu osmeha podario, koliko je smelih koraka napravio, koliko je i kome pomogao...
Toga se više niko ne seća, a neki novi klinci prolaze uređenim stazama, tihim mimohodom pored nakrivljenih spomenika, razmišljajući o svom rasporedu i boji sutrašnjeg jutra...
Poneka skvrčena starica bledunjavog lica i usahlog pogleda na klupi ispred groba, sa slikama iz života voljenih, tiho priča onome sa kojim je život provela novosti kojih je sve manje, kao i ljudi koji je posećuju...
E, moj ćaća...
Ništa ti mene o ovom usranom životu naučio nisi, kučka je to neopevana koja ti šamare udara kada i gde se najmanje nadaš, a svaki trenutak sreće moraš debelo platiti, dok se miru i spokoju raduješ...
Sve manje se čuje – da bude bolje, a sve više – samo da nije gore...
Svako vreme nosi svoje breme, istina je...
Žalopojke ne pomažu, očaj nikome dobar drug bio nije...
Da, rat je bio zlo...
Da, posle rata se sumanuto radilo na „doborovoljnoj“ bazi...
Da, valjalo je izgraditi državu iz ničega...
Da, otkako je sveta i veka za komad hleba na stolu se valjalo krvavo boriti...
Ali...
Nisi mi rekao...
Da dolazi vreme kada čovek čoveka gazi zbog jebene kruške, loše procenjenog pogleda ili metar zemlje na zaparloženoj njivi...
Da se vrline o kojima si toliko pričao, rad, poštenje i čestitost, tope i gube u cirkusu koji potencira snalažljivost, krađu i podlost...
Da je važnije imati nego biti...
Da više nema skladne krajiške ojkalice zajapurenih prijatelja i rođaka, svi su pomrli, dok njihova deca nemaju vremena ni volje da se prisete svojih korena...
Da će jedine vesti na tom dnevniku koji ti je bio svetinja, a koje vredi čuti, biti sportske, i ne, fudbal i dalje ne valja za buđav glog...
Jovanka je još živa, Tita se sete samo Slovenci kad dođu na par dana u Beograd...
Ne, nisam bolji čovek nego što si ti bio...
Nisam baš pomogao ni sebi, ni svojima...
Nisam uspeo decu naučiti ništa pametno što bi im u životu pomoglo, nisam stvorio ništa do praznih reči i nekoliko pošalica koje mali osmeh nakratko izvuku...
Da li sam zbog toga tužan...
Ne, nisam...
Razočaran, svakako...
Neko gore je čudne fusnote na marginama velike knjige pisao...
Da li me je dešper zarobio...
Ne, nije...
Hoću, iz inata, da se radujem svakom danu, satu i trenutku u kome mogu pokloniti osmeh drugima i sebi, hoću da pevam i pričam, hodam i gledam, slušam i pišem...
Niko mi ne može uzeti uspomene, niko mi ne može ofarbati maštu u sivo, niko me ne može naterati da plačem, ako to sam neću...
Ne računam ni na bolje ni na gore dane, računam da će svakako listovi iz kalendara opadati, a na meni je da sedim na šamlici dok ih brojim ili da to vreme potrošim na recharge baterija i neke nove dogodovštine kojima ću dopisati još par simpatičnih redova u tu veliku knjigu...
Haj sad, odoh ja lagano, nek su ti mirni snovi, nemoj da si mi se žalio kad dođem, siguran sam da si mi i tamo spremio neku lekciju o tome šta je definicija valjanog čoveka...
A ja ću da ti objasnim nešto o PHP-u i web dizajnu, ako budeš imao strpljenja slušati...

Нема коментара:

Постави коментар