субота, 28. јул 2012.

Maiko

Lusindaaa ...
Aman kari, nesrećo ...
Hrapavi glas gabaritne romkinje dozivao je veselu devojčicu koja se igrala u omanjem šumarku iza poslednje zgrade tada znane civilizacijske ispostave u beogradskom naselju Braće Jerković, kraju koji se nije mogao podičiti bogatim kulturno-umetničkim ni edukativno-didaktičkim sadržajima za decu njenog, pa ni mnogo starijeg uzrasta...
Zato su ulice dobile imena slavnih slikara i vajara : Pivo Karamatijević, Ivan Meštrović, Jovan Bijelić, što je svakako mnogo značilo Radivoju iz Osečine kad je ključem otvarao mrzli BIP ispred C marketa...
Sa prozora na prvom spratu to je gledao drug Mihajlo, profesor matematike u jednoj od beogradskih zanatskih škola, pomalo zavideći garavom devojčurku na razigranoj bezbrižnosti i lakim koracima kojima gazi kroz netom niklu travu...
U svom starom stanu, sa starim nameštajem, starim tapetama i starim navikama, profesor Mihajlo se kretao po ustaljenom redosledu koji bi lako mogao poslužiti kao matrica na času geometrije : krevet-kupatilo-kuhinja-trpezarija-dnevna soba-prozor...
Već dugo je bio sam, pa je i zaboravio vreme kada se poslednji put pozdravio sa majkom, drugova nije imao od osnovne škole, žene su u njegovom životu bile koleginice, komšinice i voditeljke dnevnika, životinje je voleo, ali se nikada nije usudio da svoje blago autistično okruženje oplemeni nekim kanarincem ili zlatnom ribicom, ako ne računamo prastaru sliku konja koji vuku plug, preteklu iz vremena u kojima su bušne tapete morale nečim da se pokriju...
Kao i svake nedelje, posle lakog doručka, krenuo je u šetnju, autobus 26 od prve do poslednje stanice - Studentski Trg, potom na Kalemegdan, nogu pred nogu ...
Prolazeći pored paviljona Cvijete Zuzorić, prisećao se priče o prelepoj Dubrovkinji, muzi renesansnih slikara i pesnika, nastavljao je svoj put spoljnom Stambol kapijom i velikim stepništem, sve do ponosnog spomenika Pobedniku, večitom simbolu i čuvaru grada u kome je rođen i koga je neizmerno voleo...
Sačekao je da se par gugutavih tinejdžera udalji, pa je sa svojim kolosalnim prijateljem podelio tegobe protekle nedelje, znao je da će ga saslušati i preneti mu tako potrebnu dozu spokoja, neophodnu za ponovno sučeljavanje sa klincima koji su jedva čekali da se njegov čas završi, ni na koji način ne pokušavši da upiju makar i delić znanja koje je za njih pripremio kao dar za lakšu i lepšu budućnost...
Ne, njegov tehnički um nikako nije mogao da prihvati toliko odsustvo želje, volje i strpljenja kod dece kojima su prioriteti bilo nekoliko univerzuma udaljeni od stvari o kojima im je on pričao...
Jedini smisao njegovog života time je potpuno gubio vrednost i on se našao u vrtlogu misli koje nikako nije mogao pretočiti u održive jednačine, već ga je ta kakofonija vodila u beznađe i letargiju, bez naznaka da se ikako može promeniti...
Zahvalio se starom prijatelju koji je bio uvek tu za njega i krenuo dalje, prema Despotovoj i Zindan kapiji, prolazeći pored česme Mehmed paše Sokolovića, poklanjajući laki osmeh Donjem gradu kroz oštre ivice Defterdarove kapije...
I tu, na staroj klupi ispred zida, sakrivenoj u senci drveta, video je nešto što je sve njegove zupčanike nateralo da krenu u suprotnom smeru, zastao i gledao...
U potpunoj tišini, pognute glave, tu je sedela žena egzotičnog izgleda, njegovih godina, ruku skupljenih u krilu i blago pogrbljenih ramena...
Prizor na koji nije navikao tokom svih godina svoje nedeljne šetnje i koji ga je naterao da se zamisli...
Čuo je i laki jecaj, pa je prišao ženi i pitao da li je sve u redu ...
Ona je podigla glavu i nemo ga posmatrala, očigledno ne razumevši ni jednu reč...
Prisetio se svog zarđalog engleskog, pa je ponovio pitanje i dobio odgovor, uz jedva primetan osmeh - da, sve je u redu...
Mučen velikom dilemom da li da krene dalje ustaljenom trasom ili da se odvaži na nastavak razgovora, stajao je pored nje kao balustrada na nekom od Bavarskih dvoraca...
Videvši da mu je neprijatno, žena je ustala i krenula, ali je počela posrtati, te je on prihvati lagano i vrati na klupu...
Seo je pored nje, izvadio Negro bombone koje je stalno nosio u torbici i ponudio ženu, koja je, sa osmehom, uzela šuškavi slatkiš i, bleda kao sneg u Laponiji, zabacila glavu uz pogled ka nebu...
Plašio se da progovori, ne znajući da li bi joj time pomogao ili bi je još više zamorio, pa je ćutao i sedeo pored nje, zagledan u vekovne zidine starog grada...
Posle nekoliko trenutaka, žena mu se obrati i zahvali, rekavši da se zove Maiko...
Maiko...
To ime mu je zvučalo kao paralelni univerzum, nešto potpuno nepoznato, ezoterično i zanimljivo...
Nastavili su razgovor, saznao je da dolazi iz malog japanskog grada po imenu Saitama, da je tu došla sa mužem pre nekoliko godina, on je, nekoliko meseci posle dolaska, naglo preminuo, pa je bila prinuđena da se snalazi i radi za nekoliko kompanija kao prevodilac, pomaže u kulturnom centru, bori se za život...
Nije se vratila u Japan jer su joj roditelji zamerili odlazak u nepoznato sa čovekom druge vere i boje kože, Srbinom iz Beograda, tako da je svoj život vezala za grad koji je, u međuvremenu, zavolela kao svoj...
Bila je sama, naviknuta na tišinu malenog stana u kome je živela i setu koja se u njenoj duši trajno nastanila ..
Izgledalo je kao da na svojim nejakim plećima nosi sav teret ovog sveta....
Profesor Mihajlo je, raširenih očiju, slušao i treptao, osetivši da je red da i on nešto kaže o sebi...
Ali šta...
Njegov život je bio ravna linija, duga staza koja vodi između betonskih stubova EDB na kojima ništa ne piše, fusnota na kraju obimnog romana do koje niko i ne stigne...
Ipak, setio se...
Priče o svom gradu, njegovoj prebogatoj istoriji,  bogazama manje znanim, a tako lepim, ljudima i narodima koji su svoj trag ovde ostavili...
Flavije, Despot Stefan, Riga od Fere i Andreja Kornaro pomogli su mu da pobegne od sivila svog malog života i, bar na trenutak, obuče halje velikog hroničara i da se oseti važnim...
Maiko je, sa nepodeljenom pažnjom, slušala njegovo raskazivanje i uživala u obilju interesantnih priča koje se ne mogu naći u standardnim turističkim itinererima, dok joj se boja polako vraćala u lice na kome su velike crne oči ponovo dobile sjaj...
Uz sve slobodniju i tečniju priču, nastavili su šetnju do crkve Ružice i Svete Petke, Jakšićeve kule i Zindan kapije, pored ZOO vrta do Dorćola...
Nisu želeli da se tu rastanu, već su svoju šetnju nastavili dalje, ulicom Cara Dušana, dok je profesor prizivao abadžije, jorgandžije, sakadžije i halvadžije kako bi njegovu priču o raskršću četiri puta učinili još lepšom...
Nisu ni primetili kada su prošli pored Prve gimnazije, Skadarlije i Bajlonijeve pijace, koliko je njoj prijalo da čuje toliko lepih stvari, toliko je i sujeta profesora Mihajla porasla do neslućenih visina, po prvi put posle toliko godina, neko ga je pažljivo slušao, verujući u to što priča...
Uz to, profesor je osetio nešto veoma čudno, potpuno stran osećaj topline prema umilnoj i krhkoj pojavi pored njega, zaštitnički poriv i krv koja kola nekim davno zaboravljenim venama...
Svakim korakom postajala mu je sve bliža, njegov osmeh je pratio njen, utom su stigli i do Jevremovca, stare botaničke bašte...
To svakako nije hteo propustiti da joj pokaže, pa je važno uveo unutra i proveo kroz beskraj drveća, cveća i mirisa, uz priču o Josifu Pančiću, kralju Milanu i njegovom dedi Jevremu ...
Seli su na klupu u mirnom ćošku i, nasmejani i ugrejani od duge šetnje, osetili kako im noge bride od pređene kilometraže te utihnuli u igru mirisa i boja ...
Posle toliko prijatnog vremena, profesor je želeo i dalje da priča, ali ga je iznenadio novi pogled egzotične Maiko, pogled koji dugo nije video, oko koje sve govori...
Zanemeo je, sputan okovima dugog vremena provednog u samoći, ne znajući šta da kaže, kako da sedi, kuda sa rukama...
Njen osmeh mu je odgovorio sve...
Možda je upravo ta spontanost, stidljivost i skromnsot bila okidač koji je naterao da uzme njegovu ruku u svoje i zahvali mu se na divnim trenucima koje dugo nije doživela...
Gu,gam,d,ja,da,ovaj,uh...
Neki osigurač je iskočio u glavi skromnog profesora i on je, zabravivši na iscerene djake i stare zavese svog doma, rekao Maiko da bi želeo ponovo da je vidi, ako nema ništa protiv i ako to neće ni na koji način ugroziti njeno dostojanstvo i ako nema je to u redu i kako je on častan čovek i ...
Prst na raspričalim ustima nije bio njegov...
Osmehnula se i poljubila ga u obraz...
Svakako, biće mi izuzetno zadovoljstvo, profesore...
Vatromet boja, srce koje bi pokidalo okove Baš Čelika i cunami emocija pokidali su svu paučinu sa njegove duše, nije uspeo ništa da izgovori, ali je njegov osmeh i lice koje nijedan plastični hirurg ne bi uspeo tako renovirati, reklo sve...
Ponudio je ruku Maiko i lagano je otpratio do izlaska iz bašte, potom i do tramvajske stanice...
Rekla mu je da zapiše njen telefon, no profesor nije imao olovku, pa je uzeo njen karmin i na poleđini svoje torbice upisao brojeve koji su mu, posle toliko vremena, bili tako dragi i rekao da će je već sutra obavezno nazvati ...
Njen tramvaj je došao, on je dugo mahao i stajao na stanici, preplavljen toplinom koju nije hteo izgubiti...
Lebdeo je na oblacima do svog autobusa, pojam o vremenu potpuno izgubljen, osvestio se tek kada je ušao u stan i video da ispred sebe, kao relikviju, drži torbicu sa dragocenim brojem...
Avaj...
Broj se izbrisao...
Nemoć, očaj i bes izjedali su profesora koji je toliko stiskao čašu da je slomio, bol nije ni osetio...
Noć je proveo u pokušaju da se priseti dragocenih cifara, ali taj tehnički um nije uspeo da zapamti ono što je srce zapisivalo...
Došlo je jutro, ponedeljak, djaci koji su bili neobično tihi jer su osetili nešto čudno kod svog profesora koji je samo ćutao...
Posle nastave, profesor Mihajlo je krenuo u grad, pokušavajući da se priseti bar nečega što bi ga odvelo do žene koja je u njemu probudila život...
Šetajući, nesvesno je ponovio trasu kojom su tokom jučerašnjeg dana prošli i došao do Jevremovca, ušao u baštu i krenuo ka klupi na kojoj su sedeli...
Ona je bila tamo, smeškajući se i gledajući svojim beskrajno lepim očima...
Nije uspeo da zaustavi uzdah sreće koji je iz njega poleteo ka nebu...
Seo je kraj nje i krenuo da priča, ali je opet osetio nežni prst na svojim ustima...
Shvatio je da njegov život od tog momenta više ne postoji bez tog pogleda, tog prsta i tog osmeha...
Dok su u krošnji starog hrasta dva mala vrapca posmatrala ljude koji ćute, starom baštom se širio miris spokoja i zvuk sreće...

~ Sic itur ad astra ~

Нема коментара:

Постави коментар