субота, 5. март 2011.

Susret ~ Radoman Kanjevac

Ne postoji reč
Koja može opisati vreme
Izmedju tvoja dva pogleda
I nema načina
Da se okonča ova hemija
Niz eksperimenata u kratkim intervalima
Poput ogleda
Niti postoji reč
Koja bi opisala tišinu
Izmedju tvoja dva poziva
Jer ono što se dogadja
Nije samo sudar svetova u kosmosu
Otisak proleća na tvojim pospanim kapcima
Jutro u sobi sa pogledom na reku
Glas koji čujem sa prvim jutarnjim vrapcima
Slučajan susret farova automobila
Prvi sudar u dvadeset i prvom veku
I jedan osmeh na kraju Lerchenfeldstrasse
U kojoj nikad nisi bila...



Radoman Kanjevac

Moma Dimic ~ Ciganski krevet

КАД ДОЂОХ МЕЂУ CIGANE, ODMAH VIDEH DA JE TO MOJE MESTO. ODMAH VIDEH DA JE TO PREDEO ZA KOJIM SAM ŽUDEO. ODMAH VIDEH DA JE TO KUĆA KOJA MI OPRAŠTA MOJE NESAVRŠENSTVO.

KAD DOĐOH MEĐU TU DECU, MEĐU TE LJUDE I ŽENE KOJI DUŽE GLEDAJU U SUNCE OD SVIH NJIVA, OD SVIH BILJAKA I OD SVIH NARODA, SRCE POČE U ISTI MAH DA SE RADUJE I DA PLAČE.

HDEDOŠE DA ZAKOLJU SVINJČE U ČAST MOGA DOLASKA, HТEDOŠE DA ZAKOLJU PILE, HTEDOŠE SEKIROM DA OBORE TREŠNJU NA ZEMLJU DA SE NE BIH MUČIO PENJUĆI SE GORE, HTEDOŠE MI ŽENU DOVESTI U KUĆU, ALI MORADOH ODMAH DA IM KAŽEM:

ЈА САМ ПОНИЗАН ПРЕД ВАМА.
ТОЛИКО САМ ПОНИЗАН ДА ХОЋУ ДА ВАМ СЛУЖИМ.
ВИ СТЕ НАЈБОГАТИЈИ НАРОД ЈЕР НЕ ЗНАТЕ ДА ПИШЕТЕ.
ВИ СТЕ НАЈБОГАТИЈИ ЉУДИ ЈЕР НЕ СЕДАТЕ У АУТОМОБИЛЕ.
ВИ СТЕ НАЈСРЕЋНИЈИ ЉУДИ ЈЕР НЕ ЗНАТЕ СОБОМ ДА УПРАВЉАТЕ.

ОНЕ ЗВЕЗДЕ КОЈЕ СЕ КРЕЋУ ПО НЕБУ ИЗМЕЂУ МНОГОБРОЈНИХ ЗВЕЗДА ШТО СТОЈЕ, САД САМ ТЕК САЗНАО, ТО СУ ВАШЕ ЗВЕЗДЕ.

KOL ĆEHRAJINA SAVE MIŠKOSAJVON PO BULUTO MAŠKAR E BUTĐINDE ĆEHRAJINA KAJ AĆHEN, THAJ AKANA ĐANAV, GODLA SI TUMARE ĆEHRAJINA.



Elegija ~ Vesna Parun


Eto: vjetar s mora vrača nam natrag odbjegle ptice

šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

понедељак, 14. фебруар 2011.

Zabranjeno sjedit nako ...

De mi jedno ...
Sta je, Mikane, jope te Djurdja isćerala ...
Ne balavi, tukane dabili tukane, ćeraj šegu s nekijem drugim, no mi dadni jedno ...
Na ti, sta si se obrnjo ki prase pred škare ...
Dela, dela ...
Moga si ga i malo oladit, ka da se krava popišala, jeba te sunac žarki ...
Jes, kad mi popraviš frižider, znaš li kad sam još tražio ...
Jeba te taj što ti kecelju dade i ti njega pa još dva kruga ...
Muči, Mikane, no mi reci što si se smrka ...
Ma, dobro je, biće i gore ...
Reci de ...
Dobro je, velim ti, šta si se navrza ka muva na prkno, miči ...
Znaš da neću otić dok mi ne rečeš ...
Šta ti imam reć, muke te izile, znaš i sam ...
Što, Mikane ...
Otkad mi ćaća ode, vazda mi za vrat stoji ona brunja od ćiće ...
Što će on, taj ti je gradski ćato, da ako je dvaput vodje doša u veku svome ...
Što oće, veliš ... Oće livadu dolje kod Utinje, znaš da je ćaća tamo vazda ćera blago, nema je take u po Korduna i Like ...
Znam, jašta, no što će njemu livada, da neće onog svoga stojadina parkirat tamo, kru mu vazda crn bio ...
Ma ...
Zafalilo čoeku para, pa je oće prodat, veli, ima tu i njegovog ...
Šta veli, njegovog ...
Pa dje je bio sve ove godine, da ti je ćaću jednom obiša i buđavu šljivu donija, no se gospon Luštrišimuš u grad zakanta i seljake sa crnim križom precrta ...
Jah, no mu zinulo pa sve me zove, veli da se ka ljudi dogovorimo ...
Jeba ti njega, što ga nisu posla tamo đe mu je mjesto ...
Ma esam, no me jope zove, veli, budi čoek, ka da mi to od njega zavisi ...
E, jadna mi coeka ako ga on krsti ...
Ma, ćeo sam ja tu livadu zaular prdat da vratim dug za traktor, no mi se ne da, bem ti mjesečinu sjajnu ...
Jah ...
Neka, daće mi se valjda na drugu stranu ...
A valjda će, dobri moj ...
Samo da me ona moja ne ćera tolko ...
Pušti nju, gledaj sebe i đecu ...
Gledam, oči mi ispale, al ne znam kako namaknut ...
Biće nekako, vazda je bilo ...
Jah, biće ...
Dajde još jedno ovo tvoje grejano ...
E, ćaća te zakarto ...
Jah ...

уторак, 8. фебруар 2011.

Kosidba u Pokrovskom ...

Ljevin, tmuran i setan, pokušava da zaboravi Kiti. Proleće je, pa odlazi na livadu da kosi sa svojim seljacima. Zadatak mu najpre izgleda pretežak. Uskoro je na ivici da moli za mislost, kad stari seljak na čelu reda objavljuje predah. Potom se košenje nastavlja. Opet Ljevin pada od iscrpljenosti, ali starac ponovo uspravlja kosu. Odmor. I red ponovo kreće da radi, četrdeset momaka obara otkose i napreduje ka reci, dok se sunce diže. Sve je toplije, Ljevinove ruke i ramena obliva znoj, ali kako se nižu prekidi i nastavci, njegovi pokreti, najpre nespretni i bolni, postaju sve tečniji. Blagodatna svežina iznenada mu preliva leđa. Letnja kiša. Malo-pomalo, kretnje oslobađa okova volje, ulazi u blagi zanos koji pokretima daje savršenstvo mehaničkih i svesnih radnji, bez razmišljanja i proračunavanja, a kosa kao da sama sobom rukuje, dok se Ljevin sladi zaboravom u pokretu, koji uživanje u delanju božanstveno otuđuje od napora volje.

Najstarija ljubavna pesma ...

Na arheološkom lokalitetu Abu Suru, pokraj Kaira, pronađena je najstarija komponovana ljubavna pesma na svetu. Pesma je zapisana hijeroglifima, a predvodnik istraživačkog tima, češki arheolog Bratislav Vachala, veruje da je upravo reč o stihovima i muzici koji su posvećeni obožavanoj ženi. Deo prevedenog teksta glasi:
    Dok žuriš u kuću drage sestre nad njenim skrovištem, uzdižu se vrata. Gospodarica je čisti, uređuje s ukusom, probranom lozom. Ti zbunjuješ joj čula ali staneš, u noći, kada ti šapne: Zagrli me čvrsto, dok ležimo nek nas tako nađe zora.

Pored zapisa pesme su i likovi svirača, koji svedoče o muzičkoj pratnji sviranoj na instrumentima poput harfe, lire, frule i ranog oblika klarineta. Po mišljenju istraživača, pesma je verovatna spevana u čast neke boginje, ali se i pretpostavlja da je pesnik u stihove uneo svoje ljubavne emocije prema ovozemaljskoj ženi.
Pesma je otkrivena u grobnici staroj 4.300 godina i to je čini, zasad, najstarijom poznatom komponovanom pesmom na svetu. Pre ovog otkrića, za najstarije note su važile one pronađene na sirijskim glinenim pločicama, poreklom iz 1400. godine pre Hrista.

Čelik ...

Reč zna biti jaka, jača od svakog oružja ...
Zato je valja dobro odvagati pre nego je upotrebimo u bilo kom kontekstu ...
Čak i način na koji je izgovaramo, tempo, naglasak ...
Svoju ulogu imaju ...
Da li je nešto dobro ili ne, da li nešto znamo ili ne, da li nešto jeste ili nije ...
Večite su dileme kojima se smrtni ljudi bave ...
Kada sve to u reči pretočimo, neko će ih čuti, videti, pročitati ...
Pravom čoveku valja iza tih reči stati ...
I znati da će čelik lakše saviti no te reči povući ...


понедељак, 7. фебруар 2011.

Bistro oko ...

Volim ga videti ...
Najlepši je odraz u njemu ...
Dokaz da postojimo, put kojim hodimo, ljubav koju dišemo ...
Reči ...
Često su suvišne i ne znaju naslikati baš ono što se u bistrom oku krije ...
A ono najlepše priče zna ispričati ...
One, u kojima svakodnevica ne postoji, svet je prepun najlepših boja a osmeh je bedž koji ponosno nosimo ...

четвртак, 27. јануар 2011.

Rakija

Djokooo !
Ja, Djuro ?
Dje si poša, jel u grad ?
Ne ja, no u Kanjuge nova mučenica danas stiže.
Pa kud bez mene, vuci te izili. Počekajde malo, da nazujem kondure, idjemo zajedno.
Dela, Djuro, rode, dela ...
Sjećaš li se, Djoko moj dobri, kako ljetos dovršismo onu bačvicu pa se š njome pozravismo.
Jah ...
Dobra beše, suzu š njome da umiješ ...
Jah ...
Biće i ova dobra, zna stari Kanjuga uzvarit pravu, još ga niko nije preteka ...
Jah ...
Dela, Djuro, nazuvaš te kondure ka da ćeš u svadbu, poitaj ...
Evo, evo, nijesu Njemci na Sajavcu ...
Jah ...
Ajmo de ...
* * *
Oooo, Kanjuga, domaćineeee !
Oooo !
Ima li te, primaš li goste zvane i nezvane ?
Dela, ljudi, dela, eno ga kazan podno gumna, očas ću ja, sjedte ...
Ako, ljudino, ako, samo ti poslom ...
Dje ćemo sjest, Djuro, na de one klupice kod ljeske, valja ...
More, rode, more ...
Jah ...
Ene Kanjuge, nosi nešta ...
Vazda je to čoek na mestu bio ...
O, Kanjuga, mrsni ti dani, što nosiš to ?
Eto, malo, da založimo, valja rakiju uparit, da ne legne uprazno ...
Jel to to sir iz čatrnje, onaj pravi _
Jest, Djuro, taj, i malo špeka da zamiriše ...
E, Kanjuga, milo moje, valja ti svaka ...
Dela, dela, založite malo pa da umotamo koji cigar i probamo ovu ludaju ...
Djeca ti pevala, Kanjuga ...
Ajd, valja se ...
Evo mi i prvog čiža mučenice, daj da ne utekne kuda ...
Jah ...
Jah ...
Bruhuhuhuhuh ....
Dooobra ...
Dooobra ...
Ova ti šest jezika govori, ni na dvoru Titinom je nema ...
Grize ka ular bijesnog vranca, sunac ti žarani ...
Dela, dela, uspite još ...
Neka, Kanjuga, polako, da nam noge ostanu dje jesu, valja nju lagano, dug je dan ...
Jah ...
Nego, Kanjuga, rode, uspije li ti prodat neku butelju ove tvoje žujke kad si iša u grad onomad ?
E, moj Djoko dobri ... Da je sreće bilo te da nisam ni iša ...
Što, dobri moj, šta bi ?
Doša ti ja na plac, stočni dan, ljudi kamare, reko ja sebi, biće zaular nešto i za me grešna ... Postavi se ja više nekog Rade iz Ćuluma, doćero čoek prasce, dvaestinu komada, svi ka upisani, velim, proće tu dosta naroda... Tako i bi ... Dođe jedan, nisam još ni cigar stiga uvit, pita, čiča, kolko ti je ova rakija i valja li ? Da ti pričam bijeli dan do podne, ne ima zemana, no ti probaj na sefte, pa ako valja, lako ćemo za cijenu ... Te nagnu on, nako muški, ima cug, dva vola da okupa ... Kaže, dobra, malo se osjeti na bure, al dobra ... Tu me nešto žignu u glavu pa mu reko - kako se osjeti ? Pa neću ga u gaće držat no u bure, mora se čut i sa te strane rakija, ako ne ima toga, ne valja ... On jope - ma dobra je, ne velim, no malo ko da nako, znaš, vonja ... Tu mi smrče i ja ti onu rakijetinu pred njim u jendek prosu ... Kad sam se za drugu uhvatio, on mene za ruku - Ma, dje ćeš, jadan ne bio, samo sam ti nako reka, nemoj duše grešit ... Ja to ne mogadoh izdržat te mu sasuh - nije mene ćaća učio da pečem rakiju kad tebe ni u pogledu majčinom bilo nije da bi sada krv pio, jes čuo ! Ako ne valja, neće je ni bit ! Ja je sapeko, ja ću je i prosut. Tako i bi. Gleda narod, misli se, kaka je ovo budaletina, nije on sam u glavu ... Te ti ja tako napojih jendek sa četir butelje, zacrvenio se u licu ka proleterska zastava, ni jednu više ne izgovorih no se spremih kući poć ... Kad meni Rade, onaj što prasad doćera, reče - počekaj, čiča, iđem i ja natamo, idjemo skupa s mojijem Fergusonom ... Pođosmo skupa, a on meni veli - jel, čiča, sreće ti, šta ono bi sa rakijom ? Ne pitaj ništa, Rade, sine, jebem ti i rakiju i puste pare, kud se naćera da ovde dodjem, vuci me izjeli ... Da mi neko na čast i obraz udari, nijesam ti ja za to, makar kruva do sudnjeg dana ne izio ... Ma, čiča, veli on, to ti je stalno tako, ima svakakijeh ljudi, oni samo dodju da se mufte rakistine obloču, nijesi vljda to zaistinu mislio da on nešto o rakiji znade ? Pušti ti njega i njegove budlaštine, no mi žao one rakije, budjur je baci ... Neka, Rade moj, neka ... Ima nje još za takijeh bataljun ... Valja meni zdrav u glavu još biti, pa neka se on misli što je i kako učinio ... Jah, čiča, i ta ti je dobra ... Te ti tako ja završih moju trgovačku karijeru, dobri moji ...
Neka, Kanjuga, neka, ako si, i ja bi tako, ni mrvu drugojačije ...
Jašta, more ...  Psi mu kosti lizali, da je meni tako pto reka, izio bi on i onu butelju i kondure pride ...
Jah ...
Jah ...
Neka, bilo to, neće više, dobri moji, hajte vi, da naspem ja još ove mučenice, valja ...
Dela, Kanjuga, dela, ova nam je mučenica obraz tolko puta sačuvala da je sade brukati ne smijemo, jel tako, Djuro ?
Jašta neg je, tako i nikako drugojačije ...
Zdravi bili !
U zdravlje !
Svako nam dobro jutro pogledalo !

среда, 26. јануар 2011.

Stara lipa

Sretoh njene oči, ogledalo duše i pašnjak bistrine ...
Videh laki korak kako u damarima zvoni ...
Osmeh koji usne čulne dozva k meni dužnikom me večnim čini ...
Reči kao perle kotrljaše se po starom kafanskom stolu, no se čuti ne dadoše  ...
Krošnja stare lipe šeretski mi je kroz prozor sa starim zavesama namigivala ...
Dok mi nektar njenog šapata ne donese spokoj ...
O, oci otaca mojih ...
Lutanja više nema ...
Duša je duši krletku našla i rado poklonila ...
Sreći se ime zna ...
A miris stare lipe me uvek na nju sjeti ...
I nove dane najlepšim nitima kroji ...