Pljuska se rakija u zelenkastoj boci, klima se boca u džepu od kaputa, ljulja se kaput na
pogurenim ledima poljara Lijana, gega se poljar na krivim nogama, žure noge uzanom
stazom, penje se staza prema Prokinu gaju, otkriva se Gaj u modrom svitanju.
Krenuo je, dakle, stari Lijan da uhodi djecake u samom Gaju. Postavice zasjedu na
zgodnu mjestu i odatle osmatrati. Ni ptica mu nece promaci.
Ušunjao se starina u šumu i krenuo naprijed plašljivo se obaziruci. Pod gustim svodom
starih bukava još uveliko je bilo mracno. Vidjelo se taman toliko da ti se od nekog žbuna ucini
da je mecka, a od mecke da je žbun. Prekrasna rabota, nema šta!
– Hm, najprije bi trebalo da svane ovdje u šumi, a tek onda tamo napolju – mudrovao
je cica. – Izvan šume ionako nema neke narocite opasnosti, a u šumi...
Tu se poljar odjednom sjeti drekavca, koljena mu klecnuše i on se brže-bolje prihvati
boce.
– Rakijo, prijatelju u dobru i zlu, pomagaj, nešto me noge ne drže!
Dobro je potegao iz boce i brzo se okuražio.
– Ehe, sad cemo da vidimo gdje bismo postavili zasjedu. Svakako u blizini ove staze,
jer njome je sa seoskog druma najkraci put u šumu. Tuda moraju naici oni davoli ako vec
hoce u Gaj.
Krenuo je malo dublje u šumu, baš u pravcu logora Tepsije. Gegao se kroz mracan
bukvik i ne sluteci da je negdje pred njim Žujina tajna kuca i u njoj vjerna Nikolicina pratilica,
utonula u dubok san.– Ha-ha-ha, nevaljalci, bogme ste... – zlurado poce on, ali neko granje na koje je
nagazio odjednom s praskom popusti i poljar se stropošta u kujinu kucu, bubnu pravo u
zdjelu s vodom i tek tu dovrši zapocetu recenicu – ... propali!
Istog trenutka odjeknu strašan arlauk. Trgnuta iza sna, Žuja obnevidjelo skoci prema
nezvanu gostu i zgrabi ga zubima za torbak.– Drekavac! – dreknu poljar i tako ludacki dipi kako nikad u životu dipio nije, dograbi se rukama za ivicu jame i poput zeca iskoci napolje i dade se u divlje bjekstvo.
Jurio je kroz Gaj kao poplašeno ždrijebe, ali mu se od straha sve cinilo da on to još
uvijek stoji u mjestu, kraj strašne rupcage, a drvece šašavo juri kraj njega, poskakuju
žbunovi, nalijece i šiba ga ljeskovo pruce. Kad šuma sasvim promace iza njegovih leda, ispred
njega poce s tutnjem da trci gola poljana, naletješe zatim šuštavi kukuruzi a onda se neki
plast sijena zaleti pravo na nj i nabi mu se na glavu.
– Hvali ti, brate, što me sakri! – dahnu poljar gnjurajuci se sve dublje u meko sijeno. –
Stigao si baš u pravi cas.Cutao je tako neko vrijeme dopola zavucen u plast, a kad se konacno uvjerio da ga za
onu drugu, otkrivenu, polovinu nije pograbio ni drekavac niti kakvo drugo cudovište, on se
malo-pomalo ohrabri i lagano izvuce napolje. Zabljesnu ga rana jutarnja svjetlost i on
zacudeno zatrepta.
– Pazi ga, svanulo! A gdje li sam ja ovo? Pipnu se je li ostao citav i ruka mu dodirnu
hladan grlic boce.
– Oho, i ti si se sledila od straha, sirotice moja! – progunda on s puno nježnosti, pa
diže glavu i taman da ce nategnuti iz boce kad se iza plasta ukaza nekakva ogromna cupava i
rogata glavurda s izbecenim ocurdarna i poput zmaja snažno dunu na nj iz vlažnih širokih
nozdrva.– Drekavac! – pomisli poljar nijem od straha i pade na leda. Ovo je zaista bilo i previše
poslije citave one malopredašnje trke.
– Davite me, koljite me, nosite me! – mrmljao je sklopljenih ociju, ali kako cudovište
nije ništa preduzimalo, on se malcice osmjeli i proškilji na desno oko kao da nišani u nebo.
Kakvo iznenadenje!
Nad njim je stajala jedna krupna dobrocudna – krava.
